ET intubacija

Endotrahealna intubacija je postupak zbrinjavanja dišnog puta gdje plasiramo endotrahealni tubus direktno u traheju. To je u isto vrijeme najpouzdanija tehnika zaštite dišnog puta.

Omogućuje odgovarajuću oksigenaciju i ventilaciju pacijenta, razdvaja dišni put od probavnog pa sprječava rizik od aspiracije omogućuje davanje 100 % kisika kao i primjenu anestezioloških plinova, primjenu lijekova intrapulmonalno te traheobronhalnu sukciju.

Indikacije za intubaciju:

• srčani zastoj (provođenje kardiopulmonalne reanimacije)
• potreba za zaštitom i osiguranjem dišnog puta
• nemogućnost odgovarajuće oksigenacije i ventilacije pacijenta
• toaleta dišnog puta
• primjena lijekova intrapulmonalno
• hipoksemija bilo kojeg uzroka
• hiperkarbija bilo kojeg uzroka
• ozljede glave s GCS 9 i manje od 9
• anestezija, operativni zahvati

Oprema za intubaciju:

* laringoskop i špatule (baterije i rezervne baterije)
* ET tubusi različitih veličina
* lokalni anestetik (u gelu ili spreju)
* vodilica ili mandren
* šprica za napuhavanje balona
* Magillova hvataljka
* fiksator tubusa ili zavoj, ljepljiva traka, orofaringealni tubus
* aspirator i sukcioni kateteri
* stetoskop, kapnometar za provjeru položaja tubusa
* rukavice za osobnu zaštitu (zaštitne naočale)
* kisik i prateća oprema
* oprema za oksigenaciju i ventilaciju pacijenta prije postupka intubacije  (maska određene veličine s samošireći balonom, orofaringealni i nazofaringealni tubus)
* alternativna  oprema (laringealna maska, set za konikotomiju itd.)

Oprema prije upotrebe mora biti provjerena i ispravna. Osoblje koje izvodi intubaciju mora odlično poznavati opremu i postupak, te biti uvježbani za izvođenje endotrahealne intubacije kao i za  postupke postavljanja  alternativnih pomagala.

Postupak endotrahealne intubacije:

Postupak intubacije ne  smije trajati  duže od trideset sekundi.

Preoksigenirati pacijenta s visokim protokom kisika (na samošireći balon spojiti kisik)

Pacijent se postavi u položaj  za intubaciju (lagano flektiran vrat s malim jastučićem ispod okcipitalnog dijela a glava bi trebala biti ekstendirana).

Pacijentu se otvore usta, laringoskop se drži u lijevoj ruci  te se uvodi po desnoj strani pacijentovih usta, jezik se pomiče laringoskopom u lijevo do sredine. Pratite posteriorni dio mekog nepca dok se u sredini ne pokaže uvula. Pređi laringoskopom polako preko baze jezika dok ne ugledaš epiglotis. Postavi vrh špatule u valekulu (između korijena epiglotisa i baze jezika), podigni prema gore duž linije laringoskopa. Taj zahvat podiže epiglotis i otkriva glasnice. Ako je potrebno, asistent može pritisnuti krikoidnu hrskavicu (Sellickov postupak) ili provesti sukciju aspiratorom. Nakon što je larinks postao vidljiv, s glasnicama s obje strane, umetnemo endotrahealni tubus. Tubus bi se trebao postavljati kroz desnu stranu usta a uvodimo ga najčešće kod muškaraca do oznake 21 a kod žena do oznake 23. Ako sumnjamo da položaj tubusa nije ispravan, tubus vadimo, preoksigeniramo pacijenta i ponavljamo postupak.

Nakon postavljanja tubusa potrebno je napuhati balončić (cuff) dovoljno da spriječi istjecanje zraka za vrijeme udisaja. te da osigura dišni put. Na tubus spajamo samošireći balon spojen na visoki protok kisika. Auskultiramo pluća i promatramo da li se odiže prsni koš kod udisaja. Slušamo u epigastriju zbog želučane inflacije te u srednjoj aksilarnoj liniji s obje strane prsnog koša. Položaj možemo provjeriti i pomoću ezofagealnog detektora kojeg istisnutog spojimo  na endotrahealni tubus a zatim otpustimo. Ako je položaj pravilan tada ćemo aspirirati zrak iz donjih dišnih puteva a ako ezofagealni detektor kolabira  te se zrak ne može aspirirati tubus je postavljen u ezofagus i postupak će trebati ponoviti. Položaj možemo provjeriti i pomoću kapnometra koji mjeri količinu izdahnutog ugljičnog dioksida. Ako detektiramo ugljični dioksid pomoću kapnometra možemo smatrati da je položaj tubusa pravilan.

Nakon potvrde pravilnog položaja endotrahealni tubus je potrebno fiksirati. To radimo pomoću fiksatora tubusa (postoji veličina za odrasle i za djecu) a ako ga nemamo pomoću zavoja ili ljepljive trake s umetanjem i orofaringealnog tubusa koji će spriječiti ugrize i oštećenje tubusa.

Ako nam se odiže samo desna strana prsnog koša tada je potrebno ispuhati cuff jer nam to ukazuje da se tubus nalazi u desnom bronhu pa  tubus izvući za 1-2 cm a onda opet napuhati balončić, nakon čega slijedi ponovna provjera položaja tubusa.


Komplikacije endotrahealne intubacije:

-  laringospazam
-  hipoksemija/hiperkarbija
-  bradikardija/tahikardija
-  povišenje intrakranijalnog tlaka
-  dislokacija donje čeljusti
-  prijelomi ili oštećenja zubi i protetskih nadomjestaka
-  perforacija dušnika ili jednjaka
-  iščašenje vratne kralježnice
-  ozljede usana, jezika, ždrijela
-  aspiracija želučanog sadržaja ili stranog tijela
-  intubacija jednog bronha
-  začepljenost ili suženje tubusa zbog savijanja
-  začepljenost tubusa sadržajem
-  ozljede nastale nepravilnim postavljanjem vodilice